Proročki snovi kroz različite kulture: svjetska povijest

Na svakom naseljenom kontinentu i u svakom razdoblju o kojem postoje zapisi ljudi su odlazili na počinak nadajući se da će im noć otkriti nešto o sutrašnjem danu. Jedan je princ zadrijemao u sjeni Sfinge i probudio se s obećanjem da će postati vladar. Grčki hodočasnici spavali su u hramovima očekujući san koji će im donijeti ozdravljenje. Supruga rimskog konzula molila je muža da toga dana ne izlazi iz kuće, na dan kada je ubijen. Lakote su postom i samoćom na brdu tražili viziju, uz molitvu za viđenje, a u Japanu se prvi san u novoj godini i danas smatra nagovještajem onoga što donosi sljedećih dvanaest mjeseci.

Ovo je putovanje kroz načine na koje su ljudi tijekom povijesti tumačili snove o budućnosti: od Egipta i najstarije sačuvane knjige snova, preko Mezopotamije i Grčke te najpoznatijeg rimskog sna upozorenja, do bogatih i često pogrešno shvaćenih tradicija snova među narodima Sjeverne Amerike i australskim Aboridžinima, rječnika snova i sretnih prvih snova istočne Azije, abrahamskih svetih spisa te neobičnih modernih pokušaja da se predosjećaji pretvore u sustav ranog upozorenja. Tijekom četiri tisuće godina dvije su stvari ostale iste: ljudi bilježe svoje snove i raspravljaju o tome koliko su se ona proročanstva doista ostvarila.

Egipat: princ, Sfinga i najstarija knjiga snova

Oko 1400. godine pr. Kr. mladi egipatski princ po imenu Thutmose lovio je u blizini Gize i zaspao u sjeni Velike Sfinge, koja je tada već bila gotovo do vrata zatrpana pustinjskim pijeskom. U snu mu se obratila Sfinga: ukloni pijesak koji me guši i učinit ću te kraljem. Thutmose je obnovio spomenik i doista postao faraon, Thutmose IV, iako se čini da nije bio prvi u redu za prijestolje. Priču poznajemo zato što ju je dao uklesati u kamen: Stela sna i danas stoji između Sfinginih šapa. Povjesničari je tumače kao izvrstan politički potez, san iskorišten za opravdavanje neočekivanog nasljeđivanja prijestolja. No upravo to pokazuje koliko su snovi imali autoritet u Egiptu, jer se općenito vjerovalo da bogovi govore kroz njih.

Egipat nam je ostavio i najstariji sačuvani priručnik za tumačenje snova: papirus iz oko 1220. godine pr. Kr., danas poznat kao Ramessidska knjiga snova iz papirusa Chester Beatty, koja se čuva u Britanskom muzeju. Njezin je oblik odmah prepoznatljiv svakome tko je ikada otvorio sanjaricu: red za redom stoji "ako čovjek u snu vidi sebe" kako čini ovo ili ono, a svaki je prizor označen kao dobar ili loš znak, pri čemu su uz neke loše dodani i kratki obredi kojima se poništava zloslutno značenje. Tri tisuće godina prije modernih aplikacija za snove već je postojala svojevrsna referentna literatura o sanjanju.

Mezopotamija i Grčka: poruke i iscjeljenje

Najstariji snovi u svjetskoj književnosti potječu iz Mezopotamije. U Epu o Gilgamešu junak sanja meteor koji pada s neba i veliku sjekiru, a njegova majka, božica Ninsun, tumači oba sna: dolazi moćan prijatelj, divlji čovjek Enkidu, koji će mu promijeniti život. Mezopotamski kraljevi bilježili su snove u kojima su im bogovi slali poruke prije bitaka i velikih graditeljskih pothvata, pisari su sastavljali popise znamenja iz snova, a profesionalni tumači imali su službeni položaj. Obrazac poznat iz Egipta vrijedi i ovdje: snovi su bili dovoljno važni da se zapisuju, razvrstavaju i proučavaju gotovo poput državnih obavještajnih izvješća.

Grci su razvili nešto mirnije: iscjeljujuće snove. U svetištima Asklepija, boga medicine, osobito u Epidauru, bolesnici su iz cijelog Sredozemlja dolazili prespavati unutar hramskog prostora u praksi poznatoj kao inkubacija. Nadali su se snu u kojem će ih bog posjetiti, dotaknuti oboljeli dio tijela ili propisati lijek, a zidovi hramova punili su se natpisima zahvalnih ljudi koji su opisivali upravo takve snove. Bez obzira na to kako danas gledamo na ta ozdravljenja, svetišta su djelovala stoljećima, što inkubaciju čini jednom od najdugovječnijih neprekidnih praksi povezanih sa snovima u povijesti.

Grčka je svijetu dala i prvi veliki zapadni priručnik za tumačenje snova, ali i prvog velikog skeptika. U 2. stoljeću Artemidor iz Dalda putovao je od festivala do festivala razgovarajući sa sanjačima za svoje petoknjižje Oneirocritica te je uveo podjelu koju tumači koriste i danas: neki su snovi doslovni i ostvaruju se upravo onako kako su viđeni, dok je većina alegorijska i govori simbolima koje treba tumačiti u kontekstu života osobe koja sanja. Pet stoljeća prije njega Aristotel je već napisao kratku raspravu o proročkim snovima i zaključio, iznenađujuće blisko modernom razmišljanju, da su većinom slučajnost, da neki odražavaju rane tjelesne znakove bolesti, a da se neki ostvare zato što osoba nakon sna promijeni svoje ponašanje. Antički svijet nije bio naivan: u njemu su već postojali gotovo svi argumenti današnje rasprave.

Rim: Kalpurnija i Martovske ide

Najpoznatiji rimski san pripada Kalpurniji, supruzi Julija Cezara. U noći s 14. na 15. ožujka 44. godine pr. Kr., kako bilježe antički povjesničari, sanjala je muževu smrt, a prema jednoj verziji sna držala je njegovo krvavo tijelo u naručju. Ujutro ga je preklinjala da ne ide u Senat. Cezar se kolebao i, prema Plutarhu, zamalo je ostao kod kuće, sve dok ga jedan od urotnika, Decimus Brutus, nije ismijao zbog toga što sluša snove svoje žene i nagovorio ga da ipak pođe. Istoga dana ubijen je na Martovske ide. Šesnaest stoljeća poslije Shakespeare je njezinu opomenu pretvorio u besmrtnu književnu scenu:

Kad prosjaci umiru, kometi se ne pojavljuju; samo nebo plamti kad umiru vladari.

Calpurnia, in William Shakespeare's Julius Caesar

Naši su izvori zapisani dugo nakon samog događaja, a povijest s vremenom dotjeruje svoje najbolje priče, pa nitko ne može sa sigurnošću reći što je Kalpurnija te noći doista sanjala. No sama činjenica da se priča održala govori mnogo: Rimljanima je bilo posve uvjerljivo da će se smrt tako velike osobe najaviti kroz san njegove supruge, jer su živjeli u kulturi znamenja u kojoj su se snovi smatrali priznatim načinom božanskog upozorenja.

Sjeverna Amerika: potraga za vizijom i želje duše

Ne postoji jedinstveno indijansko shvaćanje snova. Sjeverna Amerika dom je stotinama različitih naroda, svaki sa svojim jezikom, obredima i živim tradicijama, pa svaki sažetak može ponuditi tek pažljivo odabran presjek. Kod Lakota potraga za vizijom sveti je obred nazvan hanbleceya, često preveden kao "plač za vizijom". Uz pripremu i vodstvo svetog čovjeka, sudionik posti sam na brdu, ponekad i danima, moleći za viziju koja će mu otkriti njegov put i odgovornosti. Važno je naglasiti što to nije: nije proricanje budućnosti. Vizija ne služi predviđanju, nego usmjeravanju - pomaže čovjeku razumjeti svoje mjesto i svrhu, spoznaju u koju može urastati cijeloga života.

Najpoznatiji objavljeni opis takvog iskustva potječe od Black Elka, svetog čovjeka naroda Oglala Lakota. S devet godina, tijekom teške bolesti zbog koje je danima ležao bez svijesti, doživio je veličanstvenu viziju sila koje upravljaju svijetom. Sveti ljudi njegove zajednice prepoznali su je kao nešto iznimno, a on ju je do kraja dugog života smatrao izvorom vlastitog poziva. Desetljećima poslije ispričao ju je pjesniku Johnu Neihardtu, a knjiga Black Elk Speaks postala je jedno od najčitanijih duhovnih djela dvadesetog stoljeća. Bez obzira na osobna uvjerenja čitatelja, oblik ove tradicije ostaje jasan i dostojanstven: velika vizija nije dobitni listić za sutra, nego odgovornost koja traje cijeli život.

Dalje na istoku, Haudenosaunee (Irokezi) razvili su jedno od najsloženijih shvaćanja psihologije snova. Snovi su otkrivali ondinnonk, skrivenu želju duše, a zanemaren san značio je zanemarenu dušu, što je moglo donijeti bolest i nesreću. Zato su se snovi dijelili, tumačili i prema njima se djelovalo, a poseban obred pogađanja snova bio je dio ceremonije sredine zime. Isusovački misionari iz sedamnaestog stoljeća sve su to s čuđenjem bilježili u svojim izvješćima, a antropolog Anthony Wallace 1958. godine ustvrdio je u znamenitom radu da su Haudenosaunee zapravo razvili teoriju skrivenih želja sanjajućeg uma stoljećima prije Freuda. U tom kontekstu pitanje proriču li snovi budućnost gotovo promašuje bit: snovi su bili dijagnoza i obveza, način na koji je duša zajednici govorila što joj je sljedeće potrebno.

Australija: kada "Dreaming" ne znači snove

Australija traži možda i najvažnije pojašnjenje na ovom putovanju. Poznati aboridžinski pojam "Dreamtime" uopće se ne odnosi na spavanje. Taj je izraz nastao u 19. stoljeću kao pogrešan engleski prijevod pojmova poput Tjukurpa, koji označava vječni poredak predaka - zakone, priče, pjesme i bića koja su oblikovala zemlju i koja je i danas održavaju, stvarnost u kojoj prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istodobno. Mnogi pripadnici aboridžinskih naroda smatraju da izraz "Dreamtime" dovodi u zabludu upravo zato što živu tradiciju i zakon prikazuje kao nešto izmišljenog karaktera. Snovi tijekom spavanja imaju važno mjesto u mnogim aboridžinskim tradicijama, među ostalim kao prostor povezivanja sa zemljom i s onima koji su preminuli, ali sam Dreaming nije san. Razlikovati ta dva pojma osnovni je znak poštovanja. To je i najbolji podsjetnik da je engleska riječ "dream" s vremenom počela označavati mnogo više nego što sama može obuhvatiti.

Istočna Azija: vojvoda od Zhoua i prvi san u godini

U Kini se tumačenje snova povezuje s državnikom kojega se štuje već tri tisuće godina - vojvodom od Zhoua. Sanjarica koja nosi njegovo ime, Zhougong Jiemeng, sastavljena je dugo nakon njegova života, no sama pripisana autorstva pokazuju koliko je ova tema bila cijenjena. Knjiga se koristi i danas, premda najčešće putem internetskih stranica i aplikacija. Njegovo je ime ušlo čak i u svakodnevni govor: Kinezi se i danas našale da netko "ide posjetiti vojvodu od Zhoua" kada zadrijema. Malo je kultura koje su toliko dugo zadržale sanjaricu u neprekinutoj širokoj uporabi.

U Japanu se čuva jedna od najšarmantnijih tradicija proročanskih snova: hatsuyume, prvi san u novoj godini, koji se smatra znakom za sljedećih dvanaest mjeseci. Stara poslovica kaže da najveću sreću donose, redom, planina Fuji, zatim jastreb, pa patlidžan. Klasično objašnjenje povezuje sva tri simbola s pokrajinom Suruga, domom šoguna Tokugawe Ieyasua, poznatom po veličanstvenoj planini, jastrebovima i ranim patlidžanima. Svoje mjesto ima i igra riječi: japanska riječ taka (jastreb) zvuči slično riječi koja znači "visoko", a riječ nasu (patlidžan) podsjeća na glagol koji znači "postići". U ranijim stoljećima ljudi su u novogodišnjoj noći čak stavljali sliku broda s blagom Sedam bogova sreće ispod jastuka kako bi prizvali sretan san - kao da je cijela zemlja jednom godišnje pokušavala nježno utjecati na vlastitu prognozu.

Abrahamska tradicija

Sveti spisi abrahamskih religija isto uvjerenje prenose u područje teologije. U hebrejskoj Bibliji i kršćanskoj predaji Josip tumači faraonov san o debelim i mršavim kravama i tako na vrijeme spašava Egipat od gladi, Daniel tumači snove babilonskih kraljeva, a u evanđeljima Josipa san upozorava da povede svoju obitelj na sigurno. Sve to detaljno obrađujemo u našem vodiču o snovima u Bibliji . U islamu su istiniti snovi najpreciznije određeni: ruya sadiqa smatra se ostatkom proročke svjetlosti, dok se većina snova smatra običnima, a vjernike se uči da se ne prepuštaju strahu zbog njih. O tome više možete pročitati u vodiču istiniti snovi u islamu. U objema tradicijama ponavlja se isti obrazac: san se poštuje, ali se jednako pažljivo razlikuje koji se snovi doista smatraju značajnima.

Od hramskih stuba do kartoteka

Ta potreba nikada nije nestala - samo je promijenila oblik. Šezdesetih godina 20. stoljeća, nakon što je san jedne velške učenice prethodio katastrofi u Aberfanu, britanski psihijatar osnovao je stvarni Premonitions Bureau u kojem su građani mogli prijaviti svoje snove prije nego što bi se događaji odigrali. Ubrzo je i New York dobio vlastiti registar: drevni hramski trijem pretvoren u kartoteku. Cijelu priču, uključujući rezultate tog eksperimenta i što znanost kaže o snovima koji se naizgled ostvare, donosimo u našem vodiču mogu li snovi predvidjeti budućnost. No obratite pozornost na ono što povezuje svaku postaju na ovom putovanju - od Stele sna i Ramzesovog papirusa do natpisa u hramu u Epidauru i kartica s datumom u arhivu jednog ureda: uvjerenje da san vrijedi zabilježiti. Faraon je imao stelu. Dunne je imao bilježnicu. Barem oko prvog koraka tradicije su potpuno složne.

Četiri tisuće godina ljudi koji su bilježili i tumačili snove slažu se tek oko ponečega: Sfinga obećava prijestolja, Haudenosaunee u snovima čuju skrivene želje duše, Aristotel govori o slučajnostima, a u Japanu se vjeruje da prvi san u godini može nagovijestiti sreću - čak i ako se u njemu pojavi patlidžan. No u jednom se potpuno slažu. San koji želite razumjeti treba zapisati, s datumom, prije nego što ga svakodnevica potisne. Ta je navika starija od većine pisama i jedini je dio ove tradicije koji možete primijeniti već večeras: Ruya vam nudi privatni dnevnik snova s datumima te, kada osjetite da je san više od običnog sna, metode tumačenja nadahnute psihologijom te duhovnim i religijskim tradicijama iz cijelog svijeta.